Kao protutežu podijeljenom i opterećenom svijetu, ovogodišnju Noć knjige posvetili smo miru, zajedništvu, nježnosti, dijalogu, razumijevanju, solidarnosti i empatiji kao temeljima zdravog pojedinca i društva. Željeli smo potaknuti učenike predmetne nastave na promišljanje o miru kao zajedničkoj vrijednosti, o nježnosti kao snazi, o razgovoru koji ne isključuje nego povezuje te o empatiji koja počinje razumijevanjem vlastitih unutarnjih svjetova, a širi se prema drugome.
Inspiracija nam je bila pjesma velikog Tina Ujevića Pobratimstvo lica u svemiru. Njegova ideja duhovne srodnosti među ljudima svevremena je i snažna te nas podsjeća da smo, unatoč razlikama, upućeni jedni na druge.
Čitali smo spomenutu pjesmu Tina Ujevića te analizirali razne citate i paragrafe iz lektirnih naslova koji prenose poruku suradnje i zajedništva – jer svi ljudi gdje god se nalazili u ovom svemiru imaju iste nade, snove, osjećaje, tuge, radosti, očekivanja, strahove…. Knjige nam mogu pomoći da kroz razne fiktivne situacije i likove bolje razumijemo druge ljude.
Tin Ujević – Pobratimstvo lica u svemiru
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamtim da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.